Sentimentalnost                                             

iz zbirke Karnevalska sentimentalnost

Da li je i sada sama?

Druga, dok zlatno septembarsko sunce pravi suton

šeta sa mnom alejom kestena, i u tom

nečeg je jezivog, nekog djavoljeg plama.

Ništa se nije dogodilo. Na kraju

samo je lišćem prešla crvenožuta, kasnije siva

čeka me još a nije kriva

i zlobnici pričati ne prestaju.

Ništa nisu našli, sutra, u jutarnjoj magli

premda je kiša tog dana bila poput naših koraka,

a vjetrovi te jeseni postali nagli ....

Još pokoji gavran graka

po njemu znaju da s pravom mučno slute

i zašto se vode mute ....

..............................................................................................................

Dižem neznanca iz lokvi i blata

pijan je, i mislim da danima luta,

a možda sam joj jednom ili sto puta

i sam takav došao na vrata.

Ne sjećam se sretnih dana

pamet mi se muti

više me neće blago pokrivačem ogrnuti

poljubiti u čelo, gledati dok spavam, uplakana

Ne treba iko da je sam,

da je umoran. Umoran u duši.

Hladno je. Sanjam njenih očiju plam.

Na ovim terasama se ,srećom, svaki dimnjak puši

mogu tako čučat’ grijući ledja

očiju crvenih, ozarenih vjedja ....

...............................................................................................................

Kad ponestane pokreta u mome plesu

a i to će jednom doći

i neće se moći zadnja riječ da sroči

samo će da spuste zavjesu ....

Donijet će vino – jer će tada ipak doći

negdje se moramo sresti

samo će svoje kose rasplesti

i neće moći zadnju riječ da sroči

A još će negdje zvečati moj korak

koji se nikad nije vratio,

a svaki naredni bio je gorak

Mnogo sam u toj skitnji patio

i još negdje otima se uzdah,

a mene nema više. Samo sjećanja prah ....

...............................................................................................................

To je sve. Više od tog nema

Neimaština i praznina svijeta

možda i sada, negdje tamo šeta

od zida do zida. Bijesna i nijema.

Znala je za moje oklijevanje

i to što bih ... možda opet .... možda ipak bih

-         smišljao sam zamkove. I iznad njih

teške tamne oblake, grmljavinu i sijevanje

Sanjao sam gradove. I nju i pijani grad

bio sam pijan, ali i čudna stvar

ne gledam sebe, a znam da sam mlad.

Bili smo, bili smo dobar par

daleko sam od nje, a znam da je tu

samo se umoran, djubre, povlačim po putu.

...............................................................................................................

Opet sam pijan. Iz mene rakija smrdi.

I smrdi magla skorena nad gradom

Ostajem ležati i s ovim zadnjim padom

Pala je i moja svijest. Moj samar tvrdi

U snu sebe vidim da se molim Bogu

To sad nije dosadna slika

I premda me na licu odaje par mimika

Osjećam da sam miran i da mogu

Pa ipak mogu kad me braća, nadju

I probude da život dalje živim

Da ušutim, da ih zagrlim, ne zabodem kandžu ....

Dan se čini prljavim i sivim

Možda mogu dodirnuti te niti

i dodire ljubavi što su u meni skriti ....

................................................................................................................

Tam-tam bubnjevi, udara bas

plameni bokovi, ne postoje rokovi, a noge

ludo stopalo njih je spopalo, uboge

a onda u jedan čas

Sve se utišalo da se čuje cvrkut ptica

pjevaju ptice pjevice kao da pjeva planeta

o sjeta

I svuda su bila draga lica

Nakičeni perlama i medaljonima

stajali su nakinđureni resicama i krpicama

i slušali zaneseni u svojim snima,sa onim šampionima

sa prvacima kao da nikad nisu bili u stupicama

svi su slušali zaneseni

sneni

................................................................................................................

Ne treba iko da je sam

I da je umoran. Umoran u duši.

Stara pseća lutalica, u prolazu, drugarski me njuši

sjedim na klupi. I kao da je čekam.

Koja je jesen na redu?

U onoj lanjskoj tiše su padale kiše

teško bi se to moglo da opiše

I ona je plakala dok je privijala plišanog medu

Željela je samo da je volim

I ja to činim

sklupčan pod nogama joj bosim molim

Drhtim, buncam, bolno hinim

pod nogama joj bosim molim: “Sve što želiš znati”

kaže: “Ja te volim. A ti?

................................................................................................................

Kiša sivom slika mi grb

I govori: “Ništa ne nosimo u dubine tame,

zato su te zaklinjale kad su ostajale same

na neimaštinu i prazninu, tavor, bol i trb”.

Potrajaće ova umiranja

I ona davno započeta tuga

Opet je sa mnom, alejom kestenja, prošla druga

A ona spava, a ona sanja.

Suviše su dugi ovi nepoznati puti

A to je moralo biti

I sluti

jesen da ću se u njenom kraljevstvu doživotno kriti

i druga je pošla sa mnom alejom kestenja

i tuga nas prati siva jesenja ....

................................................................................................................

Nelogičnost u šahu

Šah je logična igra, valjana igra, ali

mi jedna stvar u šahu nije logična.

Kako to da bijeli vuče prvi potez

kad je uvijek crni započinjao ratove.

Zlo započne, Dobro pobijedi.

Zlo započne, Dobro dovrši.

Dobrim završi.

Kako onda to da bijeli vuče prvi potez?

Izvor

Trebati ćemo stijenu da u njenu

srž, kao benzin u tank,

ulijemo vodu.

Jer čuli smo da voda

izbija iz stjenja.

Ukleti izgubljeni brodovi

Danas

ukleti izgubljeni brodovi

mogu biti samo ovi plutajući

kontinenti…

Trebao bih okupiti neku sektu

“Trebao bih okupiti neku sektu”, pomislim.

Proći gradom i onim posve nepoznatim

sa kojima slučajno progovorim

reći da su povlašteni

i izabrani…

”Vaš svakodnevni ritual, izabrani ste,

da  uključite praznu veš - mašinu”,

govorio bih im tako,”… i

navijete je na centrifugu i

onda gledajte neprestano u taj bubanj…

da se stekne osjećaj kružnog kretanja…

…da znate kako nam nekad mozak radi…

Pođite sada svijetom i navješćujte

centrifugalno okretanje bubnja praznog i gledanje

njegovo…”

Trebao bih okupiti takvu sektu, nadahnuti ih

 takvim učenjem…

 iz zbirke Odkidane stranice dnevnika nošene vjetrom

Uzmognem li hodati,

Otići ću do najdublje

Provalije i zagledati se

Dolje u ambis.

Razbacuju me

Sjete pramenovi

Te kojekud, zlehud,

Zgrcah oproštenja

Mene umornog

Dočekaše snovi

K'o neka svijetla

A davna zavještenja.

I zaista, poput maglice

Dizat ću se nad tim grotlom…

Moj život

Nikada nije mogao pronaći

Taj luk, i da se izvije

Nad sobom

I to sa tobom

Nikada neću moći objasniti prijateljima

                                              Ima

Tu laži

Ali samo da sebe slažem

«Čuvajte se močvare i šikare»,

Ja im kažem.

Sad poslije svega

Kad gotovo je

Kad nema više

Sad još jedna tuga

Za mene.

Je li to padala hladna kiša

Ili su to bile opomene?

Nijedan izgubljen u zimu

Nije dobro prošao.

Šta da kažem prolazniku

Osim da na tebe, kukavički,

Svalim svu krivicu

- Tako sam ti i došao -

I izredam sve svoje nedostatke

I mane, i to će mi, bijednički,

Pomoći

A meni nema pomoći…

Razbacuju me

Sjete pramenovi

Kojekud, zlehud

Zgrcah oproštenja

Mene umornog

Dočekaše snovi

K'o neka svijetla

A davna zavještenja.

Moj život ...

Možda će ga lijepe žene

Uspjeti prepričati

«Ljubile ga, izgubile ga».

Uzmognem li, otići ću

Do jedne napuštene kuće

Na udaljenom i dalekom

I zabitom brijegu

I ne pitajući se za juče

Otvorit ću prozore

Da prvo uđe zraka

I sjesti

U buđ, paučinu i prašinu

I pustiti

Da mi zrake sunca sinu ...

..............................................................................................................

iz zbirke Pjesme pune rime

TI LJUBIŠ                                                           

Ti ljubiš sve žene na svijetu

                    Takav je pjesnik

Ili ljubiš jednu ženu za život cijeli

                            I po tom si lažan

A tvoje pjesme za mene

             Ja uzimam sebi

Ja uzimam sebi samo pjesme dobre

I znam da će biti dobre, jake i dobre

                                Kao otrov kobre.

Ti ljubiš sve žene i žene te ljube

                          U mislima samo,

A tvoje je tijelo mršavo i slabo

                           Uvijek je tako

I tvoje pjesme za mene

             Ja uzimam sebi.

Ja uzimam sebi samo pjesme tvoje

I znam da će biti tvoje, jake i tvoje

                                  Kao nas dvoje.

..............................................................................................................

HAJ'MO SE NE NAPIT'

Haj'mo se ne napit'

Tebe troše vijesti loše

                   Al' si jači

Tebe koče al' taj što loče

                       Nije bolji

I ničeg niša u praznoj čaši

                          Oj opijaši

Haj'mo se ne napit'

Haj'mo noćas ostat trijezni

                        Puni straha

U tamu zurit

Bijedno tako gledit, žmirkat

                         Svjesni sebe

Sve nas tanje muče sanje

                        Juče dani

I ti hodaš sam u krugu sebe svoga

                              Živog, umrloga

Ma haj'mo ne okusit ni kap alkohola

                                            I od bola

I od bola sjedit tako grist usne

                                         šutit

Ne reć’ riječi gnusne

Jer dok srčeš otrov zmiju, a svijet obiju

                                             Naših sfera

Crni trag crnog pera

              Patnje piše

Svoj krik, uzdiše

Taj do tebe cuga, al' nemaš druga

                                    Sami svoji.

Nemoj piti

I kad jeza tijelom izbi

                    O toj izbi

Bjekstva i prokletstva dragi zombi

                        Zubi svi od plombi

I smrdljiv je dah iz trbušne mješine

                                 Davne grješine

Nemoj piti

Pokušaj da neeksiraš noćas tu ljutu

                                      U tom kutu

I tu svjetlost utrnutu

            Za mrtve oči

              Nek ne toći

Šankist ovu turu novu

Zar da gutaš k’o da plutaš

                        Ti po vodi

Dok se daviš da zaboraviš

                        Nemoj piti

Ne pij noćas

Nego noćas ti oslušni

Glas etera silnih kušnji

I pun straha bez predaha

                       Tako bleni

A taj pogled sneni

Nek zabludi

«Da l' smo sada ludi?»

Nemoj piti

Ne hvataj se druge ture

                          cijepe se i kaplju

Iz te flaše

I sjećanja i ure

Zar da ti utvara sa dna maše

                                I naceri

Silne tlapnje

Ti ne peri

Svoje grlo, sve što je hrlo u te grudi

                                       I gorčinom

I sudbinom

I ne prenesi kleto staklo da bi taklo

                                        Krvi tvoje

To piće da se slije

Hajd' da ovo drušvo večeras ne pije

Niti u jednog tog zla omamljivog

                                      Neka nije

Da trijezni u teškoći ove noći

                        Da nas razbije

I dovrši to što nad glavom strši

Prihvatimo svoje tlapnje dok još kaplje

                                              To žestoko

I stradanja se drž'mo svoga kao Boga

                                       I jasna java

Što nas dovršava.

Haj'mo se ne napit'!