|
|
|
Eni.Generalic@ktf-split.hr
22. travnja 2001.
Akvarij je zatvoreni biološki sustav koji sačinjavaju biljke, ribe i ostali organizmi prisutni u njemu. U vodi akvarija neprekidno se odvijaju različiti biološki i kemijski procesi, a cilj svakog akvariste je da u svom akvariju postigne biološku ravnotežu.
Akvarista koji uređuje akvarij mora znati da ribe i biljke u njegovom akvariju zahtijevaju određene kemijske i fizikalne uvjete kao i biološke osnove. Najvažnije je da svim životinjama koje uzgajamo u akvariju osiguramo takve životne uvjete koji će biti što sličniji onima u prirodi. To važi prvenstveno za kemijski sastav vode, temperaturu, svjetlost i okoliš koji mora odgovarati prirodnom okolišu svake pojedine vrste. Također su važne i pravilno odabrane biljke bez kojih se, zbog pravilne biološke ravnoteže akvarij ne može ni zamisliti. U biološki procesima vode akvarija vrlo značajnu ulogu imaju bakterije koje razlažu i mineraliziraju životinjske i biljne ostatke. Akvarij treba postati živi isječak podvodnog svijeta iz kojeg potiču ribe i biljke.
Širenje intelektualnih horizonta, čovjekov kontakt s prirodom, čuvanje okoliša, rekreacija i odmor, kao i obrazovni karakter kojeg daje akvaristika, su ozbiljni elementi na osnovi kojih možemo tu nauku ubrojiti među društveno veoma korisne. Akvaristika omogućava znanstvenicima, koji se bave proučavanjem života u vodi, neometan rad na eksperimentima, koje bi u prirodi, zbog raznih vanjskih utjecaja, teško mogli kontrolirati. U izvođenju školske nastave akvarij je dragocjeno didaktičko sredstvo.
Većina akvarista opredjeljuje se za slatkovodni tropski akvarij, jer je njegovo održavanje jednostavnije, a nudi dovoljno mogućnosti za zadovoljavanje radoznalosti i provjeravanje stručnih sposobnosti, da i ne govorimo o užicima koje pruža takav akvarij.
Akvarij može biti uređen po zemljopisnom ili biotopnom načelu ili po vrstama zastupljenih životinja. U zajedničkom akvariju žive različiti organizmi (najviše ribe i biljke) sa sličnim potrebama (kvaliteta vode, temperatura itd.), bez obzira na njihovo zemljopisno podrijetlo. Karantenski akvarij namijenjen je preventivi i liječenju riba, dok se akvarij za mriješćenje upotrebljava za razmnožavanje riba.
Akvarijska voda je sredina u kojoj ribe žive, postaju spolno zrele, hrane se i razmnožavaju, te je neophodno da se upoznamo s akvarijskom vodom u fizičkom i kemijskom pogledu. Voda u prirodi sadrži otopljene soli, pufere, nutriente, itd. s koncentracijama koje ovise o lokalnim uvjetima. Ribe (i biljke) su se milionima godina prilagođivale na specifične uvjete u vodi i možda nisu sposobne za opstanak u drugačijoj sredini.
U akvaristici se toplovodnim ribama smatraju sve one vrste koje ne mogu podnijeti temperaturu vode u akvariju nižu od 17°C. U vodama tropskog pojasa temperaturna kolebanja vode iznose samo 5-6 stupnjeva. Pri većim temperaturnim kolebanjima ribe su izložene raznovrsnim oboljenjima a mogu i uginuti.
Prozirnost i boja vode u akvariju su indikatori kemijske i biološke stabilnosti. Mutna voda je znak da su u akvariju nastupili takvi procesi koji dovode do anaerobnog raspadanja organske materije, nestašice kisika, poremećaja fotosinteze biljaka i konačno do uginuća riba. Voda akvarija mora biti sasvim prozirna i bistra što se može postići biološkom ravnotežom u akvariju ili pak određenim postupcima filtriranja. Boja vode ovisi o kemijskom sastavu vode.
Miris u akvariju uglavnom upućuje na probleme koji su nastali u samom sustavu. Izraziti miris amonijaka ili pokvarenih jaja signaliziraju hitnu izmjenu dijela vode u akvariju. Ovi mirisi nastaju raspadanjem organske materije.
Voda ima četiri mjerljiva svojstva koja se obično koriste za opisivanje njene kemije. To su pH, puferski kapacitet, ukupna tvrdoća i slanost. Još se ispituju neki nutrienti i elementi u tragovima.
Voda je kemijski spoj kisika i vodika. Takve vode, koja bi sadržavale samo ova dva elementa u prirodi praktično nema, ali se može dobiti destilacijom ili pomoću ionskih izmjenjivača. S obzirom na prirodu rastopljenih materija u akvaristici razlikujemo ukupnu, karbonatnu (prolaznu) i nekarbonatnu (stalnu) tvrdoću vode. Na život u akvariju najviše utječe karbonatna tvrdoća vode.
Ukupna tvrdoća nam kaže kolika je koncentracija iona magnezija i kalcija u vodi. Kada se govori o tome da neke ribe preferiraju meku vodu tada se misli na ukupnu tvrdoću, a ne na karbonatnu tvrdoću.
Ukupna tvrdoća, karbonatna tvrdoća i pH su bermudski trokut kemije vode. Svako od ova tri svojstva je povezano jedno s drugim tako da je teško promijeniti jedno, a da se automatski ne promijeni i neko drugo svojstvo.
Tvrdoća vode se izražava u njemačkim stupnjevima (dH). 1 stupanj dH je jednak 17.8 ppm CaCO3.
| 0 - 4 | dH | 0 - 70 | ppm | vrlo meka |
| 4 - 8 | dH | 70 - 140 | ppm | meka |
| 8 - 12 | dH | 140 - 210 | ppm | srednje tvrda |
| 12 - 18 | dH | 210 - 320 | ppm | tvrda |
| 18 - 30 | dH | 320 - 530 | ppm | vrlo tvrda |
| više od 30 | dH | više od 530 | ppm | tekuća stijena (jezero Malawi) |
Tvrdoća vode je značajan čimbenik koji doprinosi da se ribe dobro osjećaju u akvariju. Ona je zapravo odlučujuća za neometan razvoj mladica (posebno za kosti ribe). Vrlo značajnu ulogu ima i kod nastajanja spolnih produkta tako da se neke ribe neće mrijestiti ako voda prelazi određenu tvrdoću.
Za ukrasni toplovodni akvarij najbolja je voda tvrdoće 8 - 11 dH. Za razmnožavanje ovi su zahtjevi izrazito specifični za svaku pojedinu vrstu. Neke vrste riba i u dekorativnom akvariju zahtijevaju veću ili manju tvrdoću od navedene ali to su već iznimke.
Puferski kapacitet (karbonatna tvrdoća, alkalitet) nam kaže koliko je pH vode stabilan na dodavanje kiselina ili lužina. Ako voda ima veliki puferski kapacitet može apsorbirati i neutralizirati veće količine dodane kiseline ili lužine bez osjetnije promjene pH, a kada se probije dolazi do nagle promjene pH.
Pufer ima i pozitivne i negativne posljedice. S pozitivne strane, dušični ciklus stvara nitratnu kiselinu (nitrat). Bez pufera, pH u akvariju bi naglo opadao (loše), a s viškom pufera, pH je stabilan (dobro). Negativna strana tvrdih voda iz slavine, koje skoro uvijek imaju veliki puferski kapacitet, da je pH ovih voda vrlo teško sniziti na potrebnu vrijednost.
U slatkovodnom akvariju većina puferskog kapaciteta nastaje od smjese karbonata i bikarbonata. Tako se u akvaristici koriste termini karbonatne tvrdoće, alkaliteta i puferskog kapaciteta iako tehnički to nije jedno te isto.
Karbonatna tvrdoća ne šteti ribama izravno, ali ako se karbonatna tvrdoća nalazi ispod 4.5 dH potrebno je stalno kontrolirati pH. Naročito je to važno kod djelomične izmjene vode u akvariju.
Kao i temperaturu, akvarijske ribe dobro podnose i različitu kiselost vode. U normalnim okolnostima pH akvarijske vode vrlo malo varira.
pH je definiran kao negativni logaritam koncentracije vodikovih iona. pH skala ide od 0.0 do 14.0. Vode koje imaju vrijednost manju od 7.0 su kisele a one koje imaju vrijednost veću od 7.0 su lužnate. Vode čija je pH vrijednost jednaka 7.0 su neutralne. Zbog toga što je pH logaritamska funkcija, promjena pH od 6.0 do 7.0 će imati za posljedicu desetorostruko smanjenje koncentracije vodikovih iona, od 6.0 do 8.0 stostruko smanjenje. Drugim riječima voda koja ima pH 6.0 je 100 puta kiselija od one koja ima pH 8.0. Promjena pH vode za 0.3 pH jedinice dnevno može dovesti do uginuća riba.
Koncentracija vodikovih iona vrlo je značajna za život akvarijskih riba i još više za njihovo razmnožavanje. Ribe zahtijevaju vodu s pH između 6.6 do 7.5, što opet ovisi o vrsti. Ne samo da ribe zahtijevaju određeni sigurni raspon pH za opstanak već je pH vrlo važan kontrolni faktor kod mnogih kemijskih ravnoteža, uključujući odnos netoksičnog amonij iona (NH4+)i toksičnog amonijaka (NH3) kao i između toksičnog nitrit iona (NO2-) i vrlo toksične nitritne kiseline (HNO2).
S previše kiselim vodama u akvaristici prema pravilu nemamo problema, ali ih zato imamo s alkalnim vodama. Kiseljenje taninskim ili huminskim kiselinama dolazi u obzir samo kod voda čija tvrdoća iznosi manje od 8 dH. Tvrđe vode možemo kiseliti samo s jačim kiselinama (npr. 3% fosfornu kiselinu), ali u tom slučaju moramo biti vrlo oprezni. Za podizanje pH vrijednosti najbolji je natrijev karbonat (Na2CO3).
Isto kao i ljudi i ribe trebaju kisik da bi živjele. Većina akvarijskih riba koristi za disanje kisik otopljen u vodi, a neke riblje vrste mogu za disanje upotrebljavati i atmosferski zrak preko posebnih organa. Voda apsorbira plinoviti kisik iz zraka preko površine, a svako miješanje povećava apsorpciju. Žive biljke prisutne u akvariju daju kisik tijekom procesa fotosinteze. Biljke ne mogu zamijeniti sistem za aeraciju/filtraciju već, dapače, mogu dovesti do njegove nestašice. Fotosinteza se dešava jedino kada biljke imaju svjetlost.Preko noći, kada je akvarijsko svjetlo ugašeno, biljke koriste kisik za disanje. Mikroorganizmi također troše kisik u postupku razgradnje organskih tvari.
Kada se uspostavi ravnoteža između koncentracija kisika u zraku i vodi, voda je zasićena kisikom. Koncentracija kisika u zasićenoj vodi je različita i ovisi o temperaturi, tlaku i koncentraciji otopljenih tvari. Glavni proizvođač kisika u vodi su biljke koje ga oslobađaju pri fotosintezi. Oslobađanje kisika ovisi o količini biljaka u akvariju i od trajanja osvjetljenja. Što duže je akvarij osvijetljen to će u njemu biti više kisika. Njega ne troše samo ribe već i mikroorganizmi koji u procesima razgrađivanja potroše znatne količine.
Potrošnja kisika više ovisi o količini hrane koju u određenom vremenu unesemo u akvarij nego o količini riba u njemu. Po noći ribe prema pravilu troše manje kisika jer miruju, ali u to vrijeme ni biljke ne oslobađaju kisik i zato se događa da ponestane kisika u akvarijima koje dodatno ne prozračujemo zračnom pumpom. Kod nestašice kisika ribe se pomaknu ispod površine vode tražeći zrak. U tom slučaju treba odmah zamijeniti dio vode svježom i uključiti zračnu pumpu. Ribe traže više zraka i ako se otruju amonijakom, nikotinom ili drugim otrovima prisutnim u zraku.
Svi organizmi u akvarijskoj vodi troše otopljeni kisik i njegova nestašica ima katastrofalne posljedice. Srećom, kisik u akvariju je faktor koji se lako kontrolira.
Ugljični-dioksid ima značajnu ulogu u vodi akvarija i u kruženju materije, naročito pri njegovom izlučivanju u procesu oksidacije organskih materija. Pri koncentraciji CO2 preko 30 mL/L vode plin postaje toksičan za ribe, te one mogu uginuti.
|
KH\pH |
6.0 |
6.2 |
6.4 |
6.6 |
6.8 |
7.0 |
7.2 |
7.4 |
8.0 |
|
0.5 |
15 |
9.3 |
5.9 |
3.7 |
2.4 |
1.5 |
0.9 |
0.6 |
0.2 |
|
1.0 |
30 |
19 |
12 |
7 |
5 |
3 |
1.9 |
1.2 |
0.3 |
|
1.5 |
44 |
28 |
18 |
11 |
7 |
4 |
2.8 |
1.8 |
0.4 |
|
2.0 |
59 |
37 |
24 |
15 |
9 |
6 |
4 |
2.4 |
0.6 |
|
2.5 |
73 |
46 |
30 |
19 |
12 |
7 |
5 |
3 |
0.7 |
|
3.0 |
87 |
56 |
35 |
22 |
14 |
9 |
6 |
4 |
0.9 |
|
3.5 |
103 |
65 |
41 |
26 |
16 |
10 |
7 |
4 |
1.0 |
|
4.0 |
118 |
75 |
47 |
30 |
19 |
12 |
6 |
5 |
1.2 |
|
5.0 |
147 |
93 |
59 |
37 |
23 |
15 |
9 |
6 |
1.5 |
|
6.0 |
177 |
112 |
71 |
45 |
28 |
18 |
11 |
7 |
1.8 |
|
8.0 |
240 |
149 |
94 |
59 |
37 |
24 |
15 |
9 |
2.4 |
|
10 |
300 |
186 |
118 |
74 |
47 |
30 |
19 |
12 |
3 |
|
15 |
440 |
280 |
176 |
111 |
70 |
44 |
28 |
18 |
4 |
|
CO2 miligram / litra |
|||||||||
Sumporvodik je u vodi akvarija uvijek indikator većeg zagađenja vode. Sumporvodik se pojavljuje u vodi kao produkt raspadanja organske materije bez prisustva kisika. Već 1,5 do 2 mg/L H2S u vodi izaziva uginuće riba.
Esencijalni mineralni nutrienti su podijeljeni u dvije kategorije:
- makronutrienti (su nutrienti koje biljke upotrebljavaju u relativno velikim količinama):
dušik (N), fosfor (P), sumpor (S), kalcij (Ca), magnezij (Mg) i kalij (K).
- mikronutrienti (su nutrienti koje biljke upotrebljavaju u malim količinama):
željezo (Fe), mangan (Mn), bakar (Cu), cink (Zn), molibden (Mo), kobalt (Co), i bor (B).
Ostali mineralni elementi, takvi kao natrij (Na), su također prisutni u bilju, ali njihovo prisustvo nije definirano pravilom tako da nisu klasificirani kao esencijalni nutrienti.
Unošenjem riba, bilja i hrane u akvarij započinje serija procesa općenito poznatih kao biološko filtriranje ili dušični ciklus. U tim procesima dolazi do prirodnog bakterijskog prerađivanja otpadnih materijala u sve manje toksične spojeve.
Više od 50% otpadnih produkta riba je u obliku amonijaka. Mineralizacija se događa kad HETEROTROPHIC bakterije pretvore riblje otpadne tvari, istrule biljke i nepojedenu hranu u amonijak i ostale spojeve. Amonijak je toksičan za ribe iznad određene koncentracije i mora se ukloniti.
Kada poraste koncentracija amonijaka u akvariju, druga grupa bakterija, NITROSOMONAS, hrani se amonijakom i pretvara ga u nitrit (također toksičan za ribe). NITROBACTER bakterije pretvaraju nastali nitrit u nitrat (relativno netoksičan) kao završetak procesa biološkog filtriranja.
Nitrat je najvažniji nutrient, ali ako je prisutan u visokim koncentracijama može dovesti do uginuća riba. Koncentracija nitrata u akvariju konstantno raste, a smanjuje se jedino djelomičnom zamjenom vode i trošenje pri rastu bilja.
Fosfati su drugi po važnosti makronutrienti. Razvoj algi u akvariju je direktno proporcionalan količini fosfata u vodi. U akvariju s biljem idealna količina fosfata kreće se oko 0.2 mg/L ili čak manja od toga.
Preporučene količina željeza su:
- za slatkovodni akvarij: 0.5 do 0.1 ppm
- za akvarij s morskom vodom: 0.5 ppm
Kontrolom količine željeza u akvarijskoj vodi moguće je vršiti kontrolu nad dodanim nutrientima održavajući količinu željeza oko 0.1 ppm. Količina željeza u akvariju ne smije biti manja od 0.06 ppm.
Slanost je važna u akvarijima s morskom vodom. U slatkovodnim akvarijima upućuje na previsoku UT i KT. Većina riba trpi male količine soli dok je neki paraziti (kao ick) ne podnose nikako. Neke ribe također ne podnose sol (skalari ili neki corydoras catfish).
|
|
|
|